Tagged: media

Čovjek i kapa

tea-2010a-enhanced

Čovjek sa službenom kapom na  glavi nije običan čovjek. Središtem Ljubljane u ožujku 2010. godine prosvjedovali su obični ljudi, bez službene kape na glavi, građevinski radnici, koji 15 mjeseci nisu dobili plaće. Na prosvjede su se odlučili nakon što su devet dana gladovali u groznim šupama na rubovima naselja. U eksploziji nezadovoljstva jednoj je policajki izbijena službena kapa s glave. Zaštitnici državne vlasti pao je oreol, službena je kapa umjesto simbola vlasti postala prosvjednički trofej – nedefiranog vlasništva. Trijumfalno je pravo svojatalo troje običnih ljudi, a na kraju je, gledanjem snimka na internetu, dokazan slavodobitnik. Bio je to običan čovjek, kojem je dokazni snimak bio dovoljna satisfakcija, kapa ga više nije zanimala. Trofejna će kapa zvršiti u muzeju, a policajka je u međuvremenu, odmah, zadužena novom službenom kapom. Obični ljudi, radnici, nažalost, sve češće su na ulici. Bez plaća.

Napisao Mišo Cvijanović, objavljeno u Novom listu 29. 3. 2013, dizajn Mario Aničić.

sajam_neobaveznih_povijesti_pasica_260_90_NL_4

Novi List 29_3_2013-6

Prolijevanje vlastite žuči

sajam_neobaveznih_povijesti_pasica_260_70_NL_2_1

Samo muka školjke može iznjedriti pravi biser. Ljubljančanka K. M., kustos-producent, dva je desetljeća na slovenskoj alternativnoj sceni. Svojim je ljudskim, intelektualnim i umjetničkim credom, čvrsta stava i nepredavanja, u vječnoj, negasećoj borbi s oficijelnim političkim nepopustljivim odnosom prema umjetnosti. To je nagnalo njenu žuč da bolno rodi prijeteći kamen – prepolovljen. Taj žučni kamen nije pravi biser, ali jest doslovno svjedočanstvo onoga što narod zove – prolijevanjem vlastite žuči. Izložen u 2004. godini, u kojoj je operacijom izašao na svjetlo dana, i dalje zorno svjedoči o mraku politike. 

Napisao Mišo Cvijanović, objavljeno u Novom listu 28. 3. 2013, dizajn Mario Aničić.

Novi List 28_3_2013-5

The art of storytelling

???????????????????????????????

In March 2013 the Novi list daily newspaper from Rijeka sponsored several advertisements for the Hard Facts – Fair of Optional Histories. Four of them addressed the readership with different microstories on the selected hard facts. They were brilliantly written by Mišo Cvijanović, an old-school journalist who also contributed the first story. We wish to thank Mišo also for his overall generous support and critical comments!

Read the stories (in Croatian):

Sajam neobaveznih povijesti u Rijeci

oglas

Svaki Vaš predmet jedna je povijest. Podijelite je s nama!

Dragi sugrađani i sugrađanke,

svi čuvamo predmete koji su povezani s našim osobnim ili javnim događajima.
Donesite ih na SAJAM NEOBAVEZNIH POVIJESTI,
u subotu 30. ožujka od 10 do 13 sati,
na Korzo ispred galerije Mali Salon (zgrada Radio Rijeke),
i ispričajte nam priču o njima.

Organizatori – SIZ, Društvo za domače raziskave, PENSART i Muzej moderne i suvremene umjetnosti Rijeka – rado će vam pružiti informacije o sajmu od 25. do 29. ožujka 2013. godine od 10 do 13 i od 17 do 20 sati, u Malom salonu, Korzo 24. Projekt su omogućili Grad Rijeka, Ministarstvo kulture RH i European Cultural Foundation.


Fiera delle storie opzionali

Ogni vostro oggetto é una storia a sé. Condividetela con noi!

Cari concittadini/ne,

Tutti noi manteniamo a casa gli oggetti speciali che sono associati agli eventi personali o pubblici.
Portateli alla FIERA DELLE STORIE OPZIONALI,
Sabato, il 30 marzo 2013 dalle ore 10 alle ore 13,
che si svolgerà in via Korzo nr. 24 – davanti alla galleria Mali salon (palazzo di Radio Rijeka / Radio Fiume)
e raccontateci una storia legata a loro.

Organizzatori – SIZ di Rijeka, DDR / Società per le ricerche domestiche di Ljubljana, PENSART di Madrid e Museo d’ Arte Moderna e Contemporanea di Rijeka – sono lieti di fornirvi tutte le informazioni che riguardano la vostra attesa partecipazione, dal 25 al 29 marzo quest anno, dalle ore 10 e alle ore 13 e dalle ore 17 alle ore 20, nello spazio espositivo di Mali salon in via Korzo 24.
Il progetto é stato realizzato grazie alle donazioni della Città di Fiume, il Ministero della Cultura della Repubblica di Croazia e della ECF – Fondazione Culturale Europea.

Tvrde činjenice i sajam mnoštva povijesti u Rijeci

Samoupravna interesna zajednica, Galerija SIZ i Muzej moderne i suvremene umjetnosti pozivaju Vas, da učestvujete na sajmu mnoštva povijesti!

TVRDE ČINJENICE / HARD FACTS

Sajam tvrdih činjenica – sajam mnoštva povijesti

Organizatori: Samoupravna interesna zajednica u suradnji s Udrugom za domaća istraživanja i PENSART, uz potporu zaklade European Cultural Foundation.

Radionice s građanstvom i medijima: od 25. do 29. ožujka 2013.
Sajam: 30. ožujka 2013.
Mjesto događanja: Mediji P-G županije, MMSU / Galerija Mali salon, Javni prostor – Korzo (Rijeka)

Projekt Tvrde činjenice se ostvaruje u vidu dvotjednog programa za građanstvo grada Rijeke, Primorsko-goranske županije i šire, kroz istraživanje uz stručnu asistenciju, radionicu i suradnju s lokalnim, nacionalnim i regionalnim medijima od 25. do 29. ožujka tekuće godine, u izložbenom prostoru Mali salon na riječkom Korzu. Završno predstavljanje rezultata istraživanja i radionice zaokružiti će se jednodnevnim Sajmom tvrdih činjenica koji će biti organiziran 30. ožujka u Malom salonu, te na Korzu ispred ulaza u galeriju.

Očekuje se od građanki i građana grada Rijeke i okolice, da nam na Sajmu tvrdih činjenica predstave svoje memento predmete koje čuvaju samo za sebe.

Tvrde činjenice / Hard Facts interdisciplinarni je istraživačko – prezentacijski partnerski projekt, Udruge za domaća istraživanja, PENSART iSamoupravne interesne zajednice koji će istražiti razlike između medijiski – znanstveno – generirane povijesti i one povijesti koje smo sami izkonstruirali našim životima. Ljudi u svom životnom vijeku promatraju ili sudjeluju u stotinama tisuća događaja koji su u isto vrijeme popraćeni i od strane medija. Neke od tih događaja pratimo dobrovoljno, neke slučajno, neke događaje organiziramo sami a neke organizira vlada ili, recimo, naš omiljeni nogometni klub… Zanimljivo je da imamo tendenciju donositi kući suvenire s takvih događaja, čuvajući ih iako i nismo zagriženi sakupljači. Ti objekti ostaju s nama označujući posebne trenutke naših života. Mnogo su puta ti trenutci, sinkronizirani sa zajedničkim socijalnim i političkim značenjima događaja, emitirani i zabilježeni putem medija… No, postoje i slučajevi kada neki događaji nikada ne uđu u povijest, ili možda uđu ali tek naknadno u nekoj kasnijoj fazi.

U Rijeci će grupa partnera uz profesionalnu podršku stručnjaka i lokalnih, regionalnih i nacionalnih medija, kroz tjedan dana pokušati mobilizirati građane koji posjeduju predmete da ih donesu i / ili predstave na radionicama koje će se svakodnevno održavati u prostorijama Malog Salona, od 25. do 29. ožujka, te na sajmu u javnom prostoru riječkog Korza, 30. ožujka ove godine.

Projekt Hard Facts (Tvrde činjenice) nastoji razjasniti jedan od načina kojim pokušavamo prizemljiti naše fluidne živote, te otkriti na koji način medijima uvijek uspije nadograditi osobno doživljene događaje u one povijesne…

I zato se pitamo:

Jesu li naše memorije, otjelovljene u predmetima – tim čvrstim (tvrdim) činjenicama – u stvari, vrlo moćna mobilizacijska sila?!


 UDRUGA ZA DOMAĆA IZTRAŽIVANJA / DRUŠTVO ZA DOMAČE RAZISKAVE

slovenska je udruga povijesničara umjetnosti i vizualnih umjetnika, a osnovali su je Damijan Kracina, Alenka Pirman i Jani Pirnat, da bi bilježili, skupljali, istraživali i prezentirali domaće fenomene. Bave se kolaboracijskim i interdisciplinarnim istraživanjima koja omogućuju inovativne pristupe suvremenoj kulturi, vizualnoj umjetnosti.
www.ddr.si

PENSART
je španjolska neprofitna organizacija koja se bavi suvremenom umjetnošću, edukacijom i kulturnom medijacijom, s ciljem otvaranja intelektualnog prostora za suvremene umjetničke prakse oslobođene diktature tržišta i kulturne birokracije.
www.pensart.org

GALERIJA SIZ
Na inicijativu umjetnika i kustosa Nemanje Cvijanović 2009. godine osniva se Galerija SIZ koja do 2010. djeluje kao jedan od najznačajnijih programa Drugog mora iz Rijeke. Aktivni/e sudionici/ice galerije su umjetnici/ice i dizajneri/ice ABS, Art Fun Club, Milijana Babić, Tomislav Brajnović, Nemanja Cvijanović, Fokus grupa aka Iva Kovač i Elvis Krstulović, Igor Grubić, Janez Janša, Siniša Labrović, Cesare Pietroiusti, Oliver Ressler, ŠKART, Slaven Tolj i udruga Drugo more. Galerija SIZ osmišljena je kao artist run gallery u kojoj su svi/e umjetnici/ice zapravo dioničari/ke galerije te odlučuju o programu, promociji, gostovanjima itd.

Članovi/ice Galerije SIZ 2011. godine osnivaju udrugu SIZ – Samoupravna interesna zajednica, kroz čiji godišnji program Galerija SIZ nastavlja s djelovanjem. Od 2013. godine SIZ u suradnji s MMSU Rijeka svoj godišnji program predstaviti će u galeriji Mali Salon na riječkom Korzu.

SIZ se definira preko umjetnički nikad relevantnijeg modela funkcioniranja, kolektivnog udruživanja ravnopravnih pojedinaca i pojedinki u svrhu zajedničkog istupanja na umjetnički sistem. Galerija SIZ se kroz svoj specifičan pristup umjetničkom sistemu izdvojila kao jedan od najzanimljivijih programa u Rijeci i šire. Male, samostalne, brzo rotirajuće izložbe omogućuju povezivanje hrvatske suvremene umjetničke scene sa umjetnicima i umjetnicama kako iz neposredne regije tako i međunarodno. Program Galerije SIZ, kroz predstavljanje nekih od najzanimljivijih stremljenja u suvremenoj umjetnosti, koji na determiniran način reflektiraju društvenu stvarnost i njezine različite, specifične, dimenzije poput politike, kulture, ideologije, kulturne politike itd, teži informiranju publike i stvaranju kritičke protuteže programima velikih institucija.

Osnivanjem galerije i kasnije udruge SIZ nastojali smo i nastojimo djelovati pozitivno u okviru izlagačke djelatnosti u Rijeci gdje je Muzej moderne i suvremene umjetnosti u proteklom razdoblju uspio pozitivno djelovati na kulturni život grada, prije svega educirajući publiku za suvremeni vizualni jezik.

Kroz Galeriju SIZ do danas je ostvareno

Tijekom 2009. godine program se sastojao od performansa Nemanje Cvijanovića i Siniše Labrovića, te samostalnih izložbi Slavena Tolja, Igora Grubića, Siniše Labrovića, Kluba ljubitelja umjetnosti i Olivera Resslera, a 2010. godine u galeriji su izlagali Tomislav Brajnović, Cesare Pietroiusti, Grupa ABS, Rodion, Janeza Janše, Janeza Janše i Janeza Janše, te umjetnički dvojac Ayreen Anastas i Rene Gabri (također i savjetnici ravnateljice jedne od najznačajnijih međunarodnih izložbi – Dokumenta 13 – gđe. Carolyn Christov Bakargiev). Godine 2011. u SIZ-u su izlagali Vlado Martek, Marijan Crtalić, kolektiv SIVA, umjetnička skupina Claire Fontaine, Sasha Huber, Milijana Babić, a performans je izveo Marko Marković. U 2012 i 2013. godini u Galeriji SIZ održale su se izložbe Alexi Kukuljevića, Ivana Moudova, Stefana Pasquinia, Ciprian Muresana, Ibre Hasanovića, Kristine Norman, Giuliane Racco, Hudarde i Fokus Grupe.
www.g-siz.com

Zahvaljujemo na podršci!
SIZ

SIZ logo

Post-truth age

In 2010 an American publicist coined the term post-truth politics to tag the present political culture. During the 2012 US presidential election it has been widely picked up. Post-truth became a buzz-word that can describe anything – campaign, politics, journalism, stage, age, era…

(There might be a fundamental misunderstanding on what an ideal democracy is or, even sillier, that it has been already practised once upon a time but lost (as the paradise?) due to the corrupt human nature. Well, some prefer to attribute this decline to the nature of the capital.)

Teleology aside, the post-truth tag brutally acknowledges our collective experience – the binary perception of the world. Ours or theirs? At last the facts don’t matter any more, the rhetoric allows lies. We (the voters) and the media have been hyper-polarised a long time ago. What we are fed with is definitely no truth, it’s the food to stay biased. What seems to be a fiercely dynamic process of democratic argumentation is, in fact, a static yet expensive theatre of preaching to the converted.

This is the reality of the Hard Facts project. Let’s unflatten our lives!

ap

Alenka Pirman: Binary Positions (2008)

Vienna notes

Hard Facts goal

is to make visible and to appreciate the unofficial histories of our continent while capturing a universal experience: how the particular objects that we keep in personal possession make it easier for us to cope with the transience of our lives.

The Hard Facts research kicked off in Vienna in September 2012. Nemanja Cvijanović, Juan de Nieves, Alenka Pirman and Jani Pirnat engaged in several discussions. With a kind help of SOHO in Ottakring we organised also a public round table where Ula Schneider, Andrea Hubin, Kerstin Kellermann, Alja Piry, and James P Kinsella significantly contributed to the initial idea. Evidently, the latter became a subject of change.

The notes are clustered in more or less loose topics.

authority of an object

Has an object ever disappointed you?
Isn’t it that the object itself, its mere presence, can already be considered authoritative?

It is the foundation of our material culture (heritage).

authority of the owner

Everybody is an authority on his/her object. Even if ‘wrong’. The owner is writing history.
Self-authorisation = challenging the institution. How to provide a platform for it.

But also – why would he/she collaborate with us? What’s in it for him/her? What energy is it that makes you want to (re)write history? A need to transform a process that is hegemonic?

There needs to be a shared interestThe collaboration is not an accident.

A transformation should happen.

our authority (i.e. the Hard Facts team)

Can a decision to trust the owner be authoritative?

What are our criteria, filters?

How are we going to say NO to an owner?

Are we giving the floor to the underprivileged’ (museum of migrants, Roma…)?! If not, to whom then?

object without a history

What about if the owner doesn’t want to insert his/her object in History (official or not)? It is not about lending it or not but a sort of refusal to inscribe it in any historical frame, to participate in this “history busines“: Objects safe from History. Keeping an object just for oneself.

Why is the owner keeping the object? Whose business is it? Is it none of our business? Whose business is it?

What is the owner protecting the object from? It remains important, it is his/her representation (> cf. the transformation of antlers into a trophy)

memory without an object (object is obsolete I)

Consider the powerful impact of the encounter with an object. Even if the owner doesn’t possess it or it doesn’t exist any more, it still has an important place in his/her memory. It remains on his/her mind (e.g. the tobacco container made out of human scrotum in Angola).

Consider the power, the strength of an absent object.

document as an object

Consider drawings, photos, documents (of the object but not only) as hard facts.

serial proxy

Remember the Milano cathedral souvenir (Duomo di Milano) that hit Berlusconi? In this case you don’t need the one that was actually thrown – any other would evoke the event! (Read more…)

object is obsolete II

For a museum, the object is obsolete. After the processing it can be replaced by a replika, copy, document or moved to a depo for ever.

object evokes affection

Think about the proposition by Deleuze.

story

The object and the owner are connected through the story. Without the text, the narration, the ‘explanation’, the object is dumb.

Intimate stories. Emotional, sentimental relationship.

The caption (label) enables a museum of paraphernalia, a simple catalogue of recognised events.

Are we to record the story?

object is obsolete III

What if we don’t need the object either? Maybe we just need to understand (capture?) the relationship between the owner and his/her object?

fiction

Isn’t it that fiction is just another kind of truth?

Children cannot tell the difference between a reality and a dream. At the age of 2 they start to discern the objects (mine vs yours). Apply to artist.

authority vs alternative

Are we building a virtual museum? Are we interested in an alternative musealisation? A musealisation is a dislocation.

Only an authority can question the authority. 

Let’s consider “the wrong”, behind it there’s always truth. Are we making a system of “wrong” objects that can change the history, the ones that can challenge the official story? We are detecting “mistakes”. We are interested in unexpected objects & results. Confusion. Is this a violent process?

sentimental vs commercial

How much is our personal affection towards certain object worth in a market?

validation

A public event is validated at present through the media. The museum validates on a larger time scale.
For a moment we thought it would be easier to deal with the objects deriving from one important event (earthquake, plane accident and political meeting were mentioned).
Are we to discern between SIMPLE or SPECIAL objects and TRIVIAL and IMPORTANT events?!

historisation as a ritual

How do experts do it? (cf. religion as a ritual)

The method of crowdsourcing exists in the institutional environment as well (eg. Europeana 1914-1918SEM web exhibitions…). What are its principles and guidelines, how is it incorporated in the existing system of knowledge management?

Let’s discuss the historisation through different positions – what becomes important and what is omitted?

Consider the notion of relevance. Are we interested in non-written, non-referential history of events?

Fragmentation – “everything is falling apart, we can only think in fragments” (Dubravka Ugrešić)

forbidden history

In ex-Yugoslavia the antifascist memorials (once established as part of the official historical heritage) have been censored, reconsidered, banned. People keep such objects at home or actively protect certain memorial places from change (eg. ?).

… to protect ideology from oblivion …

status of an object

An important consideration. Is it #scientific, #historical …
We are interested in shifting the capacity of an object.

Which are the authorities that we look for to back up the object?

murdered objects

The future museum of the KZ Loibl (concentration camp Ljubelj) considers inclusion of the wooden cradle, made by one of the detained people. He was killed but the cradle and the baby survived (the latter is in Canada). “The piece is murdered.” Or the suit with the hole from a shot (the person was killed)., it remains a piece of resistance.

As long as the piece remains ambivalent it is alive (against the mainstream).

Consider the layers of deadness of an object. Cf. Claes Oldenburg’s notion of fetish (onion layers).

Children collect dead objects (bones).

display

Exhibition as an experience!
How to show the system of the objects? Do we present the reference of the objects themselves?
The combination with the newspaper article is too didactic. Why reproduce the mainstream mechanism of constructing a public relevance (media as a filter)? We should be looking for another system of building a possible (plausible?) history.

museum vs fair

The museum is maybe the most obvious public environment for the isolated objects but there are also fairs!

What if the Hard Facts are presented in the format of the 1st International Fair of Unofficial History?
(associations: Vanity Fair, populism, charity)

object without a story

What’s more important to us? An object or its story? Could we separate the two and let the objects speak on their behalf? What kind of power would these objects emanate? What would they convey if stripped of their owners and stories?


Based on the discussions in Vienna, the initial emphasis moved from the media-proven public event to the owner as the authority on his/her object:

hard fact = object + public event (media)  hard fact = object + owner (public event)

The Hard Facts has 2 critical phases:

  • how to reach people with objects?
    (personal network, rhizomatic communication)
  • how to present them to the public? 
    (fair vs museum)